NESTO MALO MISLI...
Postoje dani,nekad,kao sto je ovaj,kad u datom trenutku spokojstva osetim nemir I neku neizmernu tugu,cak I meni ne jasnu.Nemam neki specijalan razlog,ali eto,uhvati me,pocnu opet stare meni vec znane borbe I bitke..Sa sobom samom…Pitam se u tim momentima,iako imam sve razloge da budem srecna,cemu tuga?Pitam se cemu borbe I bitke?Vec sve znam!!Neke sam dobila,neke izgubila,napravila sam I tu ravnotezu!!Pa zasto sam neuravnotezena??Zasto vecito neko nezadovoljstvo??Zasto vecito sumnja,strah,stega,tu duboko u meni??Reci mi,kako to da druge usrecujem,vracam im osmeh na lice,dajem im spokoj?Sta to sebi ne radim??I znas kako to polako krene!!Prvo ne osecam nista!Ne razmisljam ni o cemu!I onda polako,sasvim neosetno krene!!Prvo da zovem nekoga,tebe,Sandru,Bilju,ne vazno…Pa kad me to ne zadovolji,isla bih nekud…Sto dalje od kuce..Samo da ne sedim u njoj…Mada ni tu gde bih otisla ne bi mi bilo ugodno…Jer dabome,sebe ne mogu ostaviti I pobeci od sebe!Ili bih pojacala muziku glasno,ne bi li mi muzika otrgla paznju od misli,onih zloslutnih, nicim izazvanim..E onda bih se obukla najlepse sto umem,nasminkala,doterala I otisla negde…I bila ono sto nisam..I tako bar na kratko pobegla od sebe..Od stvarnosti..Odglumatala najlepsi osmeh..Odglumatala ravnodusnu zenu,odglumatala da nikad nikog nisam uvredila,niti da sam ikad u zivotu bila povredjena..I onda opet utihnem..Razmisljam kako ne smem da imam u svom zivotu trenutak spokojstva kako ne bih razmisljala o glupostima,kako bih ucutkala tu mene koja me gusi I ne dozvoljava mi da budem ja ja,nego me pravi ovakvom kakva sam sad tuzna,nikad zadovolna,ogorcena..Razmisljam..Puno razmisljam,vracam film u glavi,pokusavam da se setm kad sam to prvi put osetila,jer nisam od uvek bila ovakva..
Ako pokusam da napravim sazetak,ili bar da se vratim na mesto zlocina ,bez kako si mi jednom prilikom rekla,strucne pomoci, da rekonstruisem I pokusam da shvatim sama kako i odakle je sve pocelo,stalno me vraca na mojih 18,pa zatim na mojih 16,I najzad na mojih 14 godina.Sa cetrnaest da se ne vracam na ne mili dogadjaj,u velikoj meri mi je obelezilo detinjstvo,zatim devojastvo I najzad mnogo godina kasnije na tim temeljima gradila sebi srecu…
Kad bih trebala da nacrtam,kako vidim svoj izgradjeni zivot evo kako bi izgledala ta slika:voda…svuda je samo voda…na srdini te vode nalaze se cetiri drvena podupiraca ili kako se to vec naziva..na njemu kuca mala oronula trula od vode,ponegde nahvatana trulez pobudjalog drveta,godinama natapano vodom,nema stepenista,bez nacina da se popne neko I udje u nju!Vide se ostaci nekog stepenista ,ali ono je istrulilo od silne vode..A unutra tek!Zaudara miris trulezi,tamno I mracno,sve u poluraspadnutom stanju,prekriveno sve prasinom I paucinom!Tek ponegde videlo bi se ali samo ostrom oku to ne bi promaklo,da je neko krocio tuda.Da je neko pokusao da skine prasinu I u prolazu ostavo otiske prstiju!Ne paznjom ili sa namerom,sad vec nema veze.U nekom cosku bi se mogao naci I neki fenjer,koji je u nekom trenutku nekad sluzio da obasja tu oronulu prostorijicu i na moment je ucini lepsom,ali ni oni vise ne sijaju…Sluze samo da podsete da su nekad nekom prilikom obasjavali nesto..Eto tako vidim!Bas tako bih je oslikala!No da ne davim,znas vecinu I sama!
Pitam se da li me je nemanje doma dovelo da nigde nemam spokoja…Cudno..Nisam ni bila svesna tezine reci dom,vec upravo sada kada je pisem!Shvatila sam da ga ja nemam.Da sam ga izgubila,I mada se trudim da ni na koga ne svaljujem krivicu,za moje nemanje doma,uprkos sto ga I ti I ona imate,ne ide mi..Jer dok ste se vas dve kucile,I svijeale gnezdo oko vaseg doma,ja sam se selila od nemila do nedraga,menjala domove kao hotelske sobe,iako u svaki koji sam usla mislila sam da je to to,da se necu vise seliti I da necu opet svijati I kuciti!A u svaki koji sam usla,iako sam znala da nije moj,zvala sam domom,I pokusala da napravim da lici na mene,da dobije moj identet,da ostavim traga,da mu dam lepotu I dusu…I najzad napustala…Svaki sledeci sve lakese I lakese od prethodnog..Jer u jednom,dok sam sa osamnaet,iznosila poslednju stvarcicu I zatvarala vrata,sa knedlom u grlu,ostavila sam ono sto nikad necu moci da ponosem..Detinstvo,devojastvo,srecu,tugu…Eto I to si prodala!Ne samo zidove I kvadrate..I naspram svega toga nijedan mi vise nema znacaj…Postali su I ostali za mene samo pusti zidovi…Pa I ovaj.Za koji mi svesrdno delis savete da ga ne napustam,da ostanem u njemu zarad mene,zarad deteta…Zarad koje cega!!Taj isti dom koji mi je nekad bio sigurno utociste,koji mi je pruzao spokojstvo I mir,bio upravo onaj mali fenjercic koji je zgasno,za koji sam opet pomislila da je zadnji, da ga vise necu menjati,sada je za mene gori od zatvora…I nista mi ne znaci!!Postaje jos jedan od prinudnih smestaja..A ironija je,kakav god da je,ti imas svoj!I ne na nacin na koji ga ja imam!I ironija je da me bodris da ne klonem!I ironija je da ja sve to znam I cutim!
Doba kada o svemu razmisljam...Misli su mi rasute,sumiram,pokusavam da svedem racune,krivim,opravdavam,osudjem..Ali nista od toga mi ne donosi zadovoljstvo I mir..Sve te misli mi unose nemir..Pokusavam da razmislim,sta je to sto me jos cini upravo ovakvom..Mozda bas upravo vas dve koje ste mi u prilicnoj meri utabale put,a ja kao poslusa ovcica trckarala za vama pa cak I u provaliju,ne sluteci o posledicama..Posledice sad snosim samo ja..Vas dve ste se distancirale,otudjile,unistile ono malo vesele mene I otisle,svaka svojim putem..Svaka svojim pobedama I porazima..Svaka od vas sad pere ruke I pokusava da mi docara koliki sam ja “debil”,”neuravnotezena”I vec da se ne podsecam svih vasih “komplimenata”spremne da mi udelite I pocastite,ne bi li mi pokazale koju prednost imate u odnosu na mene..Da sam ja NISTA za vas dve,bila I ostala.I svaka se na svoj svesrdni nacin trudi da mi to docara,pravdajuci se brigom za mene I moj zivot u buduce..Razmisljam kojoj od vas da zahvalim za to sto danas sedim sama u zlo doba noci,u neka tudja cetiri zida,tu bolnu cinjenicu nikako ne mogu da smetnem sa uma,dan pred moj rodjendan I boreci se sa svojim demonima,pokusavam sama da dodjem do srzi mog problema I nezadovoljstva,da prezivim vec sve prozivljeno unazad devetnaest godina..Razmisljam kolika je moja krivica I pokusavam da podelim breme od/do,ako je to ikako moguce,ne bih li narednih trideset I tri provela u nekom spokoju!Ili ako ne krivicu,a ono bar nasla opravdanje I oprost za svaku od vas!Pitam se gde sam?Pitam se gde je ona sada,a znam da se krije duboko negde u meni,ona ista bezbrizna I nasmejana ja,koju si tako lepo unistavala I ugnjetavala,praveci sebi mladji odraz u ogledalu,da te podseti na tebe u danima koji dolaze!!I znas sta je ironija sto I to znam I cutim I pitam se u neverici,dokle ces?
I postajem svesna jos jedne stvari,upravo sad dok je pisem.Znas sta je jos ironija?Sve vreme svaljujem krivicu na nju,podjednako tvoju zrtvu kao I ja,a sad pokusavas kao sto to cinis godinama, da operes ruke uprljane nasim zivotima,svaljujuci krivicu na nas dve…Lepo si to uradila moram da priznam..Lepo si nam usadila u zivote cinjenicu da smo sestre koje uvek treba da smo jedna uz drugu,a istovremeno usadjivala rivalstvo,ljubomoru,zavist kao korov.Pa I sto ne bi!Ni ti nisi u boljim odnosima sa svojim sestrama!Ne ne svaljujem krivicu u potpunosti na tebe.Tvoja krivica jedina,ako bi ti tako bilo lakese,jeste upravo u tom semenu koje si posadila medju nama,a nas dve ga gajile I zalivale I dozvoljavale da raste do ovih razmera upravo do kojih je sada doslo,misleci da je to najbolje!Znas da sad jedino sto pamtim jeste letnji pljusak u Knez Mihajlovoj,dok bose setamo I smejemo se kao deca ,male knjizice SESTRE,zajednickog Prvog maja,letovanja,smeha,suza…Eto to pamtim…I to ne mozes ni da otudjis ni da prodas ni da otmes!Pitam se da li si nekad pomislila kako je nama dvema bez nas dve,ako vec nismo imale tebe?!
Tisina je!Napolju mirise prolece,I pokusavam da zamislim kakvo li je bilo pre trideset I tri godine?Sta se promenilo od tada sem nas!I ne brini stavicu sutra najlepsi osmeh na lice!I bicu ono sto nisam,I sacekacu tvoju poruku u 15 I 50 I primicu je ravnodusno,ali to nikom necu pokazati..Cutacu,kao I do sada I pokusavati da se pravim kao da je sve u najboljem redu..Da mi se zivot nikad nije raspao,I ponovo skupljao,kao rasute stvari na ulici,pravicu se kao da mi nisi uzela najbolje godine I skrojila kako tebi odgovara I napravila od mene ovo sto sam sada…I ne treba meni strucna pomoc,ne…Potrbno mi je da se oslobodim svega tvog sto si utkala u mene I nadjem svoj mir!